Skip to content

Hertina škola rada s timovima, vol 1

Rad s agilnim timovima i force free rad sa psima imaju više dodirnih točaka nego možete zamisliti. Možda zato što imaju zajednički problem – generacijama smo vjerovali u krive principe i radili krivo. Ovo je prvi u seriji blog postova u kojima ću sažeti kako me force free rad sa psom učinio kompetentnijim za rad s timovima.

Doći kao scrum master raditi s timom koji dosad nije radio agilno slično je kao uzeti psa i početi raditi force free – zahtijeva napuštanje brojnih predrasuda, transgeneracijski prenošenih »znanja« i uvjerenja te jako puno strpljenja. U radu s timovima dugo se vjerovalo u command and control hijerarhijski pristup i naglašavala se individualnost. U radu sa psima bilo je slično.

Lekcija 1: bez gazde, bez šefa

Već generacijama, prva stvar koju nas uče o psima je da su psi životinje čopora kojima čovjek mora biti alfa koji će ih podrediti svojoj volji. Mislim da nema puno ljudi koji nisu čuli savjet da psa izdominiraju čim ga uzmu, kako bi pas znao kome se mora podrediti. Međutim, nije.
Pas, za početak, nije životinja čopora. Čak i kad žive u stabilnim grupama, psi nemaju fiksiranu hijerarhiju. Niti su neki psi po prirodi dominantni, a drugi psi po prirodi submisivni. Dominacija je odnos koji se, u psećem svijetu, uspostavlja oko raspolaganja oskudnim resursima. Primjerice, kad u parku za pse bacite jednu lopticu u grupu pasa a psi se krenu natjecati za nju. Onaj koji je uspije prisvojiti i obraniti to prisvajanje uspostavit će dominaciju. Ali ta dominacija će biti samo privremena, dok je resurs oskudan.
Alfa je talijanski auto, a ne supstancijalna odrednica živog bića. Naš pas ne treba da mu budemo alfa (Herta, uostalom, više voli njemačka auta), kao što ni naš tim ne treba da mu budemo alfa. I psu i timu će puno bolje odgovarati da ima povjerenja u nas, i mi u njih.

Lekcija 2: nije lijepo kad te netko drži za vrat

Prva stvar koju nam force free savjetnici savjetuju je da psu povodac ne kačimo na ogrlicu nego na ormu. Naime, ogrlica može prilikom povlačenja psu nanijeti ozbiljne fizičke ozljede. U svakom slučaju, čak i kad nema fizičkih ozljeda, povlačenje za ogrlicu – makoliko »nježno« – za psa predstavlja stres.
Analogija ogrlice u radu s timovima bio bi u užem smislu mikro-menadžment a u nešto širem smislu svaki command-and-control pristup ili push radnih zadataka.
Strogo logiranje svakog trenutka radnog vremena, konstantno kontroliranje što članovi tima rade, zapitkivanje članova tima kako stoje s radnim zadacima koji su im delegirani, guranje novog posla sa strogim rokovima… to su sve radnje koje stvaraju pritisak članovima tima i ograničavaju prostor za kreativnost. Isto kao ogrlica (pogotovo davilice) kod psa, ovakav tip kontrole kod ljudi izaziva anksioznost i grč u želucu. U takvom raspoloženju nema uživanja, javlja se preosjetljivost na vanjske podražaje i raste rizik od konfliktnih situacija. O tome da se u radu javljaju greške da i ne pričamo.

Lekcija 3: šetnja pripada psu, a proces timu

Neki dan šetam s Hertom po gradu i ona zastaje da njuška busenje trave. Dok tako stojimo, nailazi čovjek i pita me idemo li kuda ja hoću ili kuda ona hoće. Ja odgovaram da ona vodi jer je šetnja njezina. Međutim, nisam oduvijek mislio tako. Kao i jako puno šetača pasa, i ja sam krenuo s uvjerenjem da pas treba ići onamo kamo mi hoćemo pa čak i pod cijenu korekcije, tj. kazne. Koji je problem s time vidi pod lekcijama 1 i 2.
U radu s timovima znamo se susresti s istim problemom. Pojavimo se u poziciji projektnog menadžera, team leadera, scrum mastera ili timskog coacha i krenemo govoriti timu što i kako da radi. Meni se znalo dogoditi da iz pozicije konzultanta dođem u organizaciju pripremati projekt pa završim propisujući organizaciji kako će raditi u provedbi, ne uzimajući u obzir što su njihove postojeće prakse (ili procedure ili procesi). Takav pristup u najboljem slučaju povećava rizik da ne postignemo željene/planirane rezultate, a u najgorem slučaju potpuno ćemo uništiti psihološku sigurnost unutar tima/organizacije (opet vidi lekcije 1 i 2).

Jedan od izbora scrum mastera je actively do nothing. Kad sam se počeo pojavljivati u timovima u ulozi scrum mastera ili coacha isprva nisam shvaćao važnost toga. Ono što me usmjerilo je bilo baš to što sam se sjetio kako mi izgleda šetnja sa psom: ona 15 minuta njuška busen trave, a ja stojim i gledam jer je šetnja njezina. Isto tako, u radu s timom je važno stati i gledati što i kako rade pokušavajući razumjeti zašto rade kako rade. Srećom po nas, timovi za razliku od pasa imaju dar govora i mogu odgovoriti na pitanja. Zato je važno i da ih pitamo i pokušamo razumjeti.


Ako vam je tekst bio koristan ili biste mi htjeli dati feedback, javite mi se na LinkedInu. Za više informacija o force free radu sa psima posjetite Facebook grupu Život sa savršeno nesavršenim psom.