Kad govorimo o agilnosti, ili o edžajlu kako se obično kaže, prvo nam na um padne programiranje u kratkim sprintovima, dnevni stand upi, product owneri i whatnot. Manifest agilnog razvoja softvera također, sam po sebi, nije samorazumljiv ako nam nije poznat kontekst u kojem je nastao. Istini za volju, sudeći po polemikama koje se oko agilea vode na LinkedInu, čini se da nije samorazumljiv ni svim softverašima.
No da se ne zamaramo historijskim kontekstom Manifesta ili nekim od frameworka (koje se češće naziva metodologijama), radije bih o agilnosti ovdje govorio u aspektu njezinih ishoda (iliti outcomes). Naime – kako u knjizi Zombie Scrum Survival Guide kažu Verwijs, Schartau i Overeem – mehanička agilnost u odnosu na stvarnu agilnost je poput zombija u odnosu na čovjeka: ima sve elemente, ali je beskrvno, beživotno i zastrašujuće ako ga sretnete noću.
Stvarno agilnu organizaciju karakterizira to da isporučuje onu vrijednost koja je potrebna njezinim korisnicima i kupcima. Ona se neće sakrivati između šumova u komunikaciji ili rigidne ponude. Upravo nasuprot, agilna organizacija imat će redovitu komunikaciju sa svojim kupcima i korisnicima svojih usluga, od kojih će prikupljati podatke i povratne informacije (feedback), na temelju kojih će korigirati svoju buduću isporuku.
Drugo obilježje agilnih organizacija je da isporučuju vrijednost brzo i kontinuirano. One znaju koji im je kapacitet, sigurne su u potrebe naručitelja i korisnika te su interno organizirane tako da preuzimaju onoliko posla koliko mogu isporučiti.
Treće obilježje agilnih organizacija bit će da kontinuirano unaprjeđuju svoj rad, bilo da je riječ o internim procesima i procedurama ili kvaliteti isporučenih roba ili usluga. Agilne organizacije predane su tome da u redovitim intervalima provjeravaju kako mogu unaprijediti svoje interne procese rada. Isto tako, predane su zadovoljstvu i ispunjavanju potreba svojih kupaca i korisnika. Ono što isporuče iznose pred one kojima je namijenjeno i traže povratnu informaciju temeljem koje mogu raditi bolje.
Naposljetku, agilne organizacije se samoorganiziraju. One grade kapacitete za samoupravljanje, kako ne bi ni od koga ovisile u svakodnevnom radu. Agilni timovi se brinu o tome da svaki dio posla zna raditi više od jednog člana – na taj način mogu se vlastitim resursima »pokriti« ako netko od članova tima nedostaje. Kompetencije samoorganizacije grade i da bi mogli samostalno otklanjati prepreke koje im se nalaze na putu. Agilne organizacije prožima relativna autonomija timova bazirana na unutar-organizacijskom i unutar-timskom povjerenju.
Što znači biti agilni? Biti zainteresirani za ono što naši kupci i korisnici trebaju i imaju za reći. Vjerovati jedni drugima i poštivati se. Ne bojati se pogledati u ogledalo i raditi na svojim manama. Redovito unaprjeđivati što radimo i kako to radimo.
Kako se postaje agilni? Na to nema jedinstvenog odgovora – sve su rigidne organizacije iste, svaka agilna je agilna na svoj način.
Ako vam je tekst bio koristan ili biste mi htjeli dati feedback, javite mi se na LinkedInu.